Zagrebačka penjačka scena Magazin o penjačkim usponima
Slovenski trener sportskog penjanja Uroš Perko, inače dobro poznat našoj penjačkoj sceni poslao nam je tekst o treningu mladih penjača i svim problemima koje on donosi, te kako ih izbjeći.
Uroš si je dao truda te je tekst pokušao napisati na hrvatskom jeziku. Naravno da je to daleko od idealnog prijevoda, ali bravo za pokušaj i trud. Na koncu konca, nije bitan prijevod ( mislimo da je tekst dovoljno razumljiv ) već sadržaj. Mi ga zbog nedostatka vremena nismo stigli urediti, na čemu se ispričavamo.
VAŽNO JE PUSTITI VRIJEMENU VRIJEME
Zamke treninga mladih penjaća
Tekst: Uroš Perko in Brina Pungerčič Perko
U posljednjih deset godina popularnost sportskog penjanja puno se povečala. Penjanje nije više jedino sport drugačijih (adrenalinskih ovisnikov), koji prestavljaju granice znanog i izzvedljivog. Sa pojavom umjetnih stijena penjanje je postao urban sport. Sa razvojem i dostupnostjo penjačke opreme i rascvetom penjačkih škola, masa ljudi takoder se preselila u prirodna penjališta.
Martina Futivić
Sa proširjenem sporta povečalo se i brojka djece i mladeža koji penjanje aktivno treniraju. Uz posjet bilokojeg regijskog ili nacionalnog dječjog natjecanja, možemo sresti više nego sto nadobudnih, zagnanih mladiča, koji jedva čekaju da može pokazat svoju penjačko znanje i sposobnosti. Kao kod svih masovnih sportova ponudba škol i tečajeva je ogromna. Svi, koji se oglašuju za inštruktore i trenere pa ovo nisu. Za radenje sa djeco nije dosta samo licenčni naziv, potrebno je i pedagoško znanje i najvažnije, puno strpljenja.
TRENING TREBA BITI ZABAVAN
Zašto trenirati mlade penjače? Pogotovo ne zbog visoke plače, motiv treba ležati drugdje. Ako čovjek investira svoje vrijeme, treba onda biti u njegovoj predanosti i energiji više snage. Glavni motiv za treniranje mladih penjača je, da jim pomožemo uspjeti. Uspjeh dode sa ustrajanja u penjanju, poboljšanja, razvijanja i zabave. Trener pa je kod uspjeha ključnog značenja.1 Rad sa djeco trebao bi temeljiti na jako priprostom pojmu – zabavi. Dobar pedagog treba da zna i najviše duhamornu vježbu promjeniti u interesantno izkustvo. Samo ako su treningi neopterečeni i pestri , možemo kod čuvanca ohraniti zanimanje i željo po nastavku. Uz radom sa djecom, uopče sa cicibanima i cicibankama, treninzi ne smjete zahvačati samo penjanja i sa njih vezanih vježba. Potrebno se posvjetiti cjelovitom razvoju i u program uključiti vježbe za svih šest primarnih motoričnih sposobnosti: gipkost, snagu, koordnaciju, brzinu, preciznost, ravnoteže i funkcionalnu sposobnost – izdržljivost.2
Marsikoji trener na ovoj tački napravi kritičnu grešku: djeco obtereti previše i prebrzo. Za kratkoručni penjački napredak su naime najviše važne energijske komponente – snaga, izdržljivost i brzina. Sa naglasakom na ovih djeca nabrzije napreduju i na natjecanju brzu počneju dohvatati dobre rezultate. Dugotrajno pa večinu djece sa ovakim pristupom fizički i psihički istrošimo. Na početku je najvažnije učenje penjačke tehnike i stjecanje novih motoričkih uzoraka.
Strop , kaj je to ?
PRVO TEHNIKA POKRETANJA, ZATIM SNAGA
Za razvoj svake pojedinačane motoričke sposobnosti postoje prozor u fizičkom razvoju djeteta. Koordinacija, ravnoteže i preciznost može se najbrže razvijat izmedu 6. i 14. godina. Prije spomenute energetske komponente razvijaju se posle 15. godine starosti. Tek tada su srce, pluča i mišiči dovoljno razviti, da može imat ovakav trening pravi učinak. Još više važna je znanstvena dokazana činica, da se sa prebrzim poudarkom na trening snage može trajno ozljediti skeletni sistem. Kod djece, koja je mlada od 13 godina, trebao bi biti naglasak na učenju tehnike i ne na razvijanju snage. Penjanje bi trebalo uglavnom slijediti na okomitnima stjenama, precizno kontrolirani treninzi u prjevisih pa bi trebali biti ograničeni na najviše trideset minuta. Tek nakon 13. godine može se početi namijenjati više pažnje i vrijemena penjanju u prjevisima, ali uvijek sa naglaskom na pravilnoj izvedbi pokreta i sa izdatnimi periodičkimi odmaranji. Iztraživanja pokazivaju, da što mladi je sportaš, veči treba biti naglasak na razvijanu izdržljivosti umjesto snage. Izdržljivost predstavlja temelj, na kojom se sigurno gradi snagu.3
NE UZKA USMJERITAV, NEGO RAZNOLIKOST
Unatoč primarnoj usmjeritvi u sportsko penjanje, kakovostan program treninga potica djecu k širokom spektru sportskih djelovanja. Do 12. godine starosti trebala bi se djeca tjedenski baviti sa barem dva sportova, pored toga pa bi trebali biti aktivni na što više sportskih i drugdčjih područjih. Samo tako možeju maksimalno razviti svoje motoričke sposubnosti i stjecati motoričke vještine za uspješan sportski razvoj u kasnijima godinama. U Sloveniji je u suprotu sa kontastiranim, jako prisotna praksa rane specializacije. Djeca, koja za penjanje (ili bilo koji drugi sport) pokažeju talent, često su sa strani trenera i obitelji deležni velikog truda i požrtvovatenja. obitelj u njih investira večinu svog vrijemena i financijskih srijedstva, treneri pa jim nalagaju uvijek zahtevnije i teže penjačke izazove. Ne treba dugo i život mladog penjača sestoji samo još sa škole i penjačkih treninga. Sve nabrojeno je tamna strana natjecanj za djeco. Prevelika želja po uspjehu, osobito sa strane obitelji i trenera, vodi u jednostranskost, koja štetno utjeca na uravnotežan psihički i fizički razvoj djeteta. Motivacija za sport treba kod djeteta izvirati iza njegove unutrašnjosti i ne sa želje nakon dobre uvrstitve ili po odobravanju obitelji. Djeci treba pokazati, da kod sudjelovanja na natjecanjima nije bitan dosegnut rezultat, nego trud kojog uložijo u svoje penjanje i vlastito zadovoljstvo sa popetim penjačkim smjerom. Samo ovako djeca ne podlece pretjeranemu strahu ispred njatecanja i frustracijama kad ne dosegne želja i očekivanja.
Razvoj različitih motivacijskih sistemova slijedi kod nas drugčije nego u tudini. Prilično indikatorjev pokaziva, da je motivacija več kod mladih prilično više vanjska, kao što bi očekivali u odnosu na ostale države. Opčenito je sport mladih drugačiji nego u svijetu. Usmjeren je više storilnostno i manje gradi na unutrašnjima izvorima motivacije. To možda objasni zašto sportaši u Sloveniji kasnije u karieri često otkazivaju na velikih natjecanjih. U sportu traže uspjeh i zato se boje neuspjeha, umjesto da bi tražili užitak u samom sportskom dogadaju.4
SA POSTUPNOSTJO DO DUGORUČNOG ZADOVOLJSTVA
Važnost dopustivanja i poticanja širine u životih djece je najljepše opisala Tori Allen, čudežno djete američke penjačke scjene, koja je kad je imala petnajst, poslije petih godina u samom vrhu, potpuno prestala sa penjanjem. Pobrinite se, da budu obitelj, škola i prijatelji važniji od penjanja. Zagotovite djetetu pun život i brez penjanja, da mu ne treba tražiti samopotvrbe na natjecatelskima uspjehima i publiciteti. Žrtvujte toliko natjecanja, kao jih potrebno, da oče imat djete vrijeme za drugčije aktivnosti sa vrstnicima sa svog kraja.
Jani Zoraj
Sa postupnim opterečenjem mladog natjecatelja očemo ga fizički i psihički očuvati pripremanog na nove izazove. I ako u prvih nešto godina neče dosegnuti prema najvišim mjestima (na juniorskih natjecanjih), imat če zbog prirodnog razvoja svojih sposobnosti šansu »procvijetiti« u kasnoj adolescenci, na granici u članskoj konkurenci. U to vrijeme večina prvaka u dječjih natjecan prestane sa penjanjem, zato što su zbog napornih i intenzivnih treningov fizički i psihički uništeni. U životu važi zlato pravilo, da nikakva krajnost nije dobra. Iako je penjanje krasan način za razvijanje sportskog potencijala vašog djeteta, treba početi umjereno i pustiti vrjemenu vrijeme. Sva obitelj želi svojoj djeci najbolje, ali puno jih vidi u njima novog Crisa Sharmu. Želite dočuti njegovu tajnu? Sharma je pričeo penjati tek kad je imao dvanajst godina i trenerima navkljub razvio svoj jedinstev penjački stil. Kad je dopunio dvaindvadeset godina, prestao je sa aktivnim penjanjem na natjecanjima i zaredio se samo penjanju težkih smjerova u skali. Sledio je svojoj logici i ne vanjskim pritisakom. Najljepše i najbolje, što možemo treneri i obitelj nuditi djeci, je sljedeče: treba jim pustiti, da se može i u sportu razvijat na svoj vlastiti način i ne po vanjskih šablonama.
Literatura:
1. Hurni, M. (2003). Coaching climbing. Guilford: The Globe Pequot Press.
2. Pistotnik, B. (2003). Osnove gibanja. Ljubljana: Univerza v Ljubljani, Fakulteta
za šport, Inštitut za šport.
3. Gresham, N. (2007). Youth Mint. Rockand Ice, 162, 80–85.
4.Tušak, M. (1999). Motivacija in šport –Ključ do uspeha. Ljubljana: Filozofska
fakulteta Univerze v Ljubljani, Oddelek za psihologijo.
5. Allen, T. (2006). Monkey Off Her Back. Rock and Ice, 154, 56–58.
Moj kolega i prijatelj Perko je u tekstu odlično istaknua bit priče, a ona se nalazi u naslovu- “sa postupnošću do dugoročnog zadovoljstva”.
U današnji rad sa dicom se duboko uvukla instant filozofija modernog društva. Treneri i roditelji stvaraju mlade zvijezde priko noći, a u realnosti dobijamo samo preopterećenu dicu kojoj je nakon par sezona dosta svega. Nije ni čudo da se teško mogu sjetiti ijednog hrvatskog seniora koji je proša većinu juniorskih kategorija i sada je uspješan (i zadovoljan) natjecatelj.
Potrudimo se da mladi nađu radost u penjanju i da se izraze kroz njega na svoj način. One koji su predodređeni za velike stvari, ne treba forsirat, oni će sve to postići prije ili kasnije.
p.s. svaka čast našim trenerima koji ne spadaju u gori spomenutu kategoriju. drago mi je da poznajem neke.
Hvala Perku na odličnom tekstu. Zapravo podcrtava iste stvari koje Eric Horst piše u članku ranije objavljenom na ovoj starnici ( http://zagrebclimbing.com/2013/04/kako-stvoriti-kvalitetnog-mladog-penjaca/ ).
Multidisciplinarnost, životne radosti, igra, odmor i pomalo.
Kao i u svakom drugom sportu ,tako i u penjanju sigurno ima pokoje “dijete/projekt”. Po mom mišljenju i iskustvu, roditelji su češće nego treneri krivi za to. Najčešće je to slučaj s roditeljima koji su prekinuli ili nisu realizirali svoju sportsku ili profesionalnu karijeru. S obzirom da penjanje još nije doseglo razinu nekih drugih sportova u HR pa nemamo ,ili ih imamo ali u malom broju, školovane i iskusne trenere, a poneki od njih imaju i manje sportskog, natjecateljskog i životnog iskustva od nekih roditelja, mislim da su roditelji ti koji bi trebali vodit brigu prvenstveno o zdravlju i dobrobiti svoga djeteta. Zato kad mi je prije par mjeseci jedna djevojčica rekla ” Pa bolje je trenirati nego se igrati ” … Ne, meni ta rečenica uopće nije bila simpatična.
Ja sam kao roditelj pogriješila prije par godina. Moja kćer Jani trenirala je skokove u vodu prije penjanja.
Pokazala se izuzetno talentiranom i već kao djevojčica od 7 godina ušla je u režim 6 treninga tjedno. Nažalost, bez prave fizičke pripreme, preforsirana i potrošena, tjerana stalno na brže, više, jače, završila je sa skokovima s 9 godina i ozljedom kralježnice koja je tražila godinu i pol intenzivne fizikalne terapije.
Stvar je bila u tome da je ona bila u klubu s 60 godišnjom tradicijom, s trenericom koja je trebala znat šta radi a očito je griješila i samnom, mamom koja se osjećala da nema pravo mješat se u treninge i time pogriješila.
Nakon ozljede Jani je bila potpuno izgubljena, jer sve što je njen život bio su bili trening i škola, znam, grozno, i kad je ostala bez treninga skroz se raspala.
Zato sad uz penjanje koje silno voli, svira gitaru, ide na dramsku, vozi bajk, otkrila je ovo ljeto wakeboard pa puste sate piči na dasci na Jarunu, planinari s ekipom i prije i poslije treninga je na rolama ili negdje u šumi s prijateljicama iz kvarta.
Onda će se naći i oni koji će reći da nek pogledam Ivicu i Janicu i da nije bilo takvog tate Gipsa da ne bi oni to sve postigli. Al bivši glasnogovornik skijaške repke ,Ozren Muller, mi je jednom prilikom rekao “Da, za njih svi znaju jer su uspjeli, ali nitko ne zna sa desetke i stotine takvih koji su istu muku prolazili ali im se nije na kraju sve poklopilo kako je trebalo i nisu nigdje.Propali.Nestali.”
I da, djeca te dobi će napraviti sve da bi udovoljila roditeljima. Trenirati i tri puta dnevno ako to mama ili tata traže jer žele biti hvaljena(u njihovim glavama to u prevodu znači voljena).
Ajmo ne zaboravit pustit djeci da budu djeca.
Svaka čast za članak i komentare ali mislim da nije sve to tak jednostavno. Pročitao sam sve dostupne članke na temu ali nažalost nisam našao primjenjiv savjet. Da sve ovo ne proživljavam lako bi se složio s tim da su krive ili roditeljske ambicije ili trenersko neznanje. Moja najveća ambicija je da promijeni sport a trenerima mogu samo podić spomenik za strpljenje.
Ukratko, za one koji neznaju, dijete koje je sa 7 godina apsolutno sama odabrala i počela trenirat penjanje, u tri i pol godine treninga samo jednom rekla da joj se neda na trening, sa 8 počela skupljat medalje na međunarodnim natjecanjima, sa 10 popela 7a+… ima paničan strah od pada. Sav taj strah i plač ostavit će trag sigurno ali mi smo kao roditelji nemoćni. Više se od svega boji da ćemo joj “zabranit” da trenira penjanje, boji se da je Filip i Sunka više neće htjet trenirat, mrzi ljeto jer nema treninga, jedva čeka da trening počne a onda svaki trening postane pravi psihološki rat. Meni nema druge nego priznat poraz. Nemogu krivit ni sebe ni druge, samo mogu čekat dan kad će svaki trening završavat kako je i počeo -- sa smijehom. Bilo to penjanje ili neki drugi sport, natjecateljski uspješno ili neuspješno -- sasvim mi je svejedno.
Članak “Kako stvoriti kvalitetnog mladog penjača?” je po meni pogrešan već u samom naslovu. Ja samo želim SRETNOG malog penjača. Hvala.
Za roditelja poviše, a i za trenere njegove curice, predložio bi čitanje ove knjige… ako već niste.
http://warriorsway.com/espresso-lessons/
Sretno