Wet Magic

I dok se nedavno najavljena ekipa tek zaputila u Magic wood, čekajući vijesti prikratimo si vrijeme uz odličan i inspirativan tekst Tamare Cesarec o njezinom ovogodišnjem posjetu Magic woodu . Naime iz Magica su se nedavno vratile Tamara, njezina kćer Jani Zoraj te Ivan Pevec i Ivana Kuštek .

Prošlo je tjedna dana od povratka iz Magic Wooda. Šatori su se konačno posušili, vlaga je napustila vreće za spavanje i naše kosti pa je vrijeme da napišem crticu dvije o tome kako je mokro bilo. I čarobno.

Iz Zagreba smo krenuli u suho i sunčano jutro Ivan Pevec kao vođa puta, Ivana Kuštek kao penjačica/fotografkinja, Jani Zoraj kao first timer-ica u Šumi i ja kao šerpa/vozačica/kroničarka. Potrpali smo cijelo čudo stvari u ljubazno ustupljenu Edinu Škodu i krovnu kutiju na njoj i krenuli. Iako sam planirala vozit preko Milana (prema ViaMichelinu najbrži i najudobniji put), Ivan je rekao da se u Magic tradicionalno ide preko Bergama, pa na cestu SS36 uz jezero Como i preko Splugenpassa. Navodno je tako najbliže (nesumnjivo,po kilometraži) i uštedi se 40 CHF cestarine u Švicarskoj. Pa skrenuh za Bergamo i ubzo smo se našli na prometnoj talijanskoj cestici uz jezero kojom smo se neko vrijeme vukli do Chiavenne, a onda…. e pa Splugenpass iliti Passo dello Spluga zahtjeva cijeli novi paragraf…

Izgrađena u periodu 1821-1823. , 39km duga cestica kao zmija vijuga, na nekim dijelovima dosta strmo, preko alpskog prijevoja. Talijanski dio prolazi dijelom kroz seriju tunela i otvorena je tek pri vrhu (2114m) gdje je i malo jezero i razvučeno selo kamenih kućica, nešto krava na ispaši na pašnjacima prepunim većeg ili manjeg kamenja, dok je Švicarski dio otvoreniji i zeleniji i bez naselja, tek s pogledom na crnogoričnu šumu i mjestašce u dolini. Cestica je uska i prosječna brzina vožnje je 30km/h s uračunatim stajanjima u slučaju da se u nekom od zavoja sretnete s automobilom iz suprotnog smjera. Imate li sreće i bogovi vas počaste suncem na prijevoju, pogled je spektakularan. U slučaju kiše ili mraka, ovu cesticu ne preporučam. Također ni onima koji imaju problem mućninama. Nisam sigurna da smo prijevojem skratili trajanje puta, ali vrijedilo je.

Magic nas je dočekao suh iako u oblacima. Postavili smo šatore i krenuli u šetnju šumom. Pevec i Ivana su se prisjećali, a Jani je širom otvorenih očiju i puna pitanja istraživala. Šteta što nismo i tu prvu večer iskoristili za malo penjanja, jer već prvu noć nas je oprala kiša. I nije prestajala…

I ako je i postojao neki plan i lista želja, mokra Šuma je, od tristotinjak, ponmudila tek nekoliko suhih bouldera. Za Ivanu je to značilo više fotkanja, manje penjanja, za Peveca da se mirne duše može upustiti u riješavanje odnosa s UG-om, a za Jani da nema planiranja i biranja nego probat što god se probati da pa se tako i ona nakon flešanog 6b bouldera, njenog prvog u Šumi, odmah pridružila Pevecu u pokušajima u 8a.

Slijedeći dan Jani je u drugom pokušaju popela Stressmana (7a), napravila par gibova u Supernovi (7c) i fajtala uz bok velkim dečkima u Foxy Lady (8a), smjeru koji je i Pevecu na listi želja.

Treći dan smo gacajući blatom i naoružani papirnatim maramicama za isušivanje hvatišta tražili penjive bouldere i Ivana i Jani su popele nekoliko suhih ili malo manje mokrih 6-ica, uz Janin fleš u Sabi Angoise 6c i popet Schrotti (7b). Pevec se malo promuvao kroz par laganih smjerova, ali i dalje u glavi samo s UG.

Dan poslije smo sreli Raboutou family. Brooke i Jani, vršnjakinje, su se mjerkale, a nešto kasnije i penjale zajedno Free 4 All (8a). Izgledale su potpuno ravnopravno u tim pokušajima, a Brooke je naučila i jednu riječ hrvatskog…“ajde“ i s „ajde, ajde“ Jani hrabrila . Uz cure su i Pevec i Niksi dali svoj pokušaj u Free 4 All, a Pevec je bacio oko i koji gib u još jednom s liste želja, Jacks broken heart( 8a+).
Oni pametniji od nas su na prve zvukove grmljavine povukli se u kamp, a mi smo pokisli do kože i krenuli autom do Ausserferrere, seoceta u kojem je pansion Edelweiss sa „društvenom prostorijom“ za penjače, koji naravno baš srijedom ne radi. Vječali smo malo o nastavku našeg boravka i zaključili da ćemo dati šansu onoj najoptimističnijoj prognozi koju smo našli i ostati još par dana kako smo i planirali. Mokri smo se vratili u mokre šatore i maštali o suncu…

Nakon punjenja baterija i ponovnog čekiranja prognoze Jani i ja smo krenule nešto ranije iz kampa i lutale Šumom. Misija dana je bila pronaći i popesti Crimp-o-phobiu (7b) i misija je uspjela. Kasnije smo se sreli s Ivanom i Pevecom i Jani je popela još Barbarellu (6c+) i flešala Freiwild (6c) u kojem je Ivana pala s topa. Ljuta. I zadnji dan mu se „osvetila“. Freiwildu, ne Pevecu. Pevec je taj dan iskoristio za odmor, ne bi li zadnji dan dao još jednu priliku prijatelju UG-u.

Niti zadnji dan nije bio suh pa je na Bruno blocku bila gužva. Osim Francuza, Amerikanaca, Španjolaca, Njemaca i nas, to su prijepodne tamo bili i Slovenci, Slovenska juniorska repka, koji su u Magic produžili s boulder kupa u Francuskoj. Neki od njih su već prvi dan spremili 8a u džep, a to prijepodne Zan i Janja su na naše oči rasturili Nothing changes (8a). Janja Garnbret (1999.) je pobjednica ovogodišnjeg europskog juniorskog kupa (youth B kategorija) u Imstu i Edinburghu (lead), kao i boulder tekme europskog juniorskog kupa u L Argentieru. I tako i penje.

Jani je napravila sve gibove u Nothing Changes (8a) samo mora spojiti donji i gornji dio. Razgledala je From the darkness to the sunshine (7c+/8a), na preporuku Brooke Raboutou koja kaže da ima puno hvatišta pa nije problem za njih „privremeno male“ i stavila na svoju listu želja za slijedeću godinu ( o da, svakako se vraćamo). Zaključila da ne voli traverse. Našla još par bouldera koje želi popest samo prvo mora narasti koji centimetar i par koje želi popest ali morali bi bit suhi. Naučila je i na što Pevec i Ivana misle kada kažu „vatrica“ i kako izgledaju jagodice kad se ogule na granitu. Demistificirala je vršnjakinju koja ima popet 8b boulder i veseli se slijedećem susretu.Našla je uzor u penjačici iz susjedstva.

Ivana je snimila nešto lijepih fotki, ušla u neke smjerove u koje je ulazila prošlih godina i osjetila napredak, a neke od njih i popela.

Pevec nije završio priču s UG-om ,ali ta priča je ionako „nezavršena“ (Unendliche Geschichte iliti Neverending Story). Na tapeti su za slijedeći put i Foxy Lady i Jack. On i Ivana su , jednim hrabrim pokušajem jednog i jedinog dijelomično sunčanog dana, ustanovili da je rijeka dosegla temperaturni minimum. Imao je i najveći šator u kampu (do trenutka kad su se pojavili Slovenci sa svojim), a pokazao je i vještinu raspirivanja vatre (istu navodno naučenu od Ivane) te omogućio Niksiju i Radetu , Marulianus boysima, da nas jednu večer počaste pečenim kobasicama.

Ja sam naučila sve i svašta. Recimo to da nam novi šator može podnijeti tjedan dana gotovo neprestane kiše. I to da ja mogu podnijeti tjedan dana gotovo neprestane kiše u šatoru, samo da drugi put trebam ponijeti više knjiga. Naučila sam i da postoji nešto što se zove „face(facebook) time“, a to je ono kad se ljudi nađu u jednoj prostoriji u kojoj ima struje i besplatni WiFi i onda satima bulje u svoje padove,podove,tablete,mobitele i sl. i ta se ista prostorija, u mojoj glavi nazvana „društvenom prostorijom“, pretvori u najnedruštvenije mjesto kilometrima. I da kad piše da voda nije za piće, stvarno nije i da se kroz mahovinu može propasti jer ispod može biti i rupa.I da po povratku u ZG nisam mogla dvije noći spavati jer mi nije bilo hladno i vlažno i jer mi je nedostajao huk planinske riječice i lupanje vratima Toi Toi-a.

I konačno da je Magic Wood stvarno „magic“ pa čak i kad je Wet Magic.