Strah u penjanju

Alex Honnold , čovjek bez straha ?.

Strah naš svagdašnji

Neki ga uopće ne poznaju, a neki s njime vode rat više nego sa ičim drugim – strah od pada u penjanju.

Što sa strahom i kako ga se riješiti.

Problem straha nije u samom strahu. Problem u strahu je što nam onemogućava penjanje.

„Strah je zdrav te nas čuva da radimo gluposti“ – je često citirana rečenica, te niti nije daleko od istine. No kako nam pomaže ova spoznaja protiv osjećaja straha koji nam steže želudac te nas potpuno paralizira upravo u onom trenutku kada bi trebali nesmetano, opušteno i uživajući prepustiti se našoj omiljenoj zanimaciji: odupiranju gravitaciji u prozračnim visinama?

Postoje više shvaćanja straha od pada u penjanju. Neki ga nikada nisu upoznali, jedni ga osjete kao nešto podrazumijevajuće, drugi ga se žele opet što prije riješiti. Strah od padanja se ne gubi kao strah od mraka – nakon što se pronađe prekidač za svjetlo.

No postoje metode koje nas mogu izvesti brže na svjetlo dana.

A postoje i dobri razlozi zašto bi to željeli.

Na primjer: više zabave a manje stresa u penjanju. Ili: teže penjati. Na slijedećim stranicama nastojat ćemo Vam približiti kako se odnositi sa osjećajem straha te kako ga i eventualno ukloniti.

Zatšo je strašno bojati se ?

„
Ma neee, bez brige, penji ovo slobodno kao prvi.“

ili

„ovo ću popeti na Toprope“ – zvuči poznato ?

Prema priznatim psihološkim istraživanjima o motivaciji poznato je da ljudsko biće izbjegava situacije koje je povezao sa strahom (npr. neugodan podražaj kao bol, panika, bespomoćnost).

Po naški: penjač sa strahom od pada će unaprijed izbjegavati situacije gdje postoji mogućnost pada.

Naprimjer:

• Nikada ili rijetko penje kao prvi

• Nikada ne penje preko ili malo dalje od zadnjeg ukapčanja

• Ne zabavlja se kod penjanja radi stalnog straha i panike

• Koristi daleko veće količine snage nego što je to potrebno, te neviđeno rasipa energiju

• Viče „Španaj!“ prije nego što dođe do granice svojih mogućnosti.

Sva ova ograničenja, a prije svega fenomen da pod utjecam straha stišćemo grifove daleko više nego što je to potrebno, su limitatorski faktori. Pa nije tako tragično, moglo bi se pomisliti, ipak i sa ovim ograničenjima postajemo jači, a tako i bolji ?

To je prije svega VELIKA ZABLUDA. Sigurno ćemo postati jači do neke granice, ali bolji nikako.

Tako je zaključio vrhunski škotski penjač i trener Dave MacLeod: strah od padanja određuje tvoju tehniku: „ rasipaš ogromne količine snage te penješ uglavnom daleko ispod svojih realnih mogućnosti“

To znači: penjač koji je obuzet sa svojim strahom, NEMOŽE SE PRIBLIŽITI SVOJOJ GRANICI MOGUĆNOSTI. A kada govorimo o granici mogućnosti ne mislimo samo na snagu. Na kraju krajeva penjanje se ne sastoji samo od snage već od faktora kao što su: balans, spretnost, taktika, kreativnost: ukratko tehnika.

Hrabrost i samopouzdanje naravno takodjer pomažu bolje penjati. No sve navedene faktore strah briše, pa stoga strah u stvarnosti stoji na putu razvoju boljeg penjanja.

Kome to ne smeta, neka strah i dalje smatra korisnim te nastavi penjati Bouldere.

Onaj tko želi saznati kako se sa strahom ipak može naučiti odnositi, neka čita dalje.

Otkuda strah ?

Svaki čovjek ima strahove, to je normalno. No od koje granice strah više nije normalan ili prihvatljiv ?

Koji mehanizmi pojačavaju strah ?

Znanje o strahu je jedno – dali je samopoznanje dovoljno da bi se strah od padanja izliječio je drugo pitanje. Započeti bi se trebalo pri prepoznavanju mehanizama straha.

U pravu si, strah pri penjanju je normalna, te u određenim mjerama zdrava pojava. Naposljetku nalazimo se u opasnim uvjetima, nalazimo se u potencijalnim situacijama ozljeda, te smo izloženi na milost i nemilost druge osobe, tj. onog tko nas osigurava. Naš organizam zaobilazi svjesno razmišljanje zaključkom da kada se nalazimo 10, 50 ili 500 metara iznad zemlje nije normalno stanje. Penjači početnici moraju nadići sami sebe nebili samo i sjeli u pojas prilikom spuštanja. Zato je i osjećaj nelagode normalan za čovjeka kada se vine u visine, te je tako strah i oprez pri penjanju i osiguravnju – u početku – normalan.

Začarani krug straha

Tko redovito penje će u prosjeku naučiti cijeniti i pouzdati se u sistem osiguravanja. Naviknuti će se na višenje u visinama te i na to da će vas uže i partner zadržati, kada se više nemožete sami držati.

Nekada će se čak dogoditi kada pomislimo da se više nemožemo držati – a strah u tom trenutku odmah pušta svoje pipke: „sigurno ću uskoro pasti!“ – ipak pokušamo uhvatiti još jedan grif prije nego što odjedrimo nazad u pojas i zategnut štrik, , kakva sreća, pa to je tramvajac, pad je spriječen, možemo se psihički i fizički odmoriti, ostatak više nije tako težak, smjer je popet … Triumf !!

U ovom slučaju nas je strah odveo do uspjeha. Moguć slijed događanja je: strah počinjemo doživljavati pozitivno ,te pri čestom ponavljanju ove situacije može se dogoditi da strah ne pokušavamo više nadići, nego ga veselo nosimo sa sobom te koristimo kao poticaj. Ipak drugi mogući slijed je negativni pojačivač kada u strahu od pada viknemo „španaj!“, partner zateže štrik, sjedimo u pojasu, strah popušta te nakon kratkog vremena shvaćamo što nam je činiti te smjer nakon odmora penjemo suvereno do kraja.

U rezimeu smjera kada pričamo sami sa sobom uvjeravajući se da je bolje smjer popesti suvereno sa samo malecnim odmorom nego riskirajući pad, te u to istinski i povjerujemo – time pojačavamo strah od pada te tako padanje nastavljamo izbjegavati.

Savladavanje straha

Strah je prije svega prirodna pojava. Mi sami ga možemo pojačati, kako smo obrazložili u ranijem članku; ali ipak ako ga pobijedimo možemo i puno bolje penjati.

Već je i sam Wolfgang Güllich ustvrdio: „nivo mogućnosti sportskog penjača određuje niz faktora, gdje možda penjačka tehnika ima najveći utjecaj na mogućnosti penjača.“

Strah paralizira razmišljanje.

Stišćemo grifove puno jače nego što je potrebno, počinjemo drhtati, tresti se kao šivača mašina, od opuštenih i kreativnih kretnji smo miljama udaljeni. Svaki daljnji korak čini se nedostižnim, nemožemo se više pomaknuti – strah paralizira svaku upotrebu tehnike.

Don’t Panic !

Panika u penjanju se nažalost nemože izliječiti pojavom pametne knjige na Ursa Minor-u iz Vodića za Autostopere po Galaksiji.

Nad Panikom zaista moramo sami preuzeti kontrolu.

Na primjer:

Uvjeri se da panika ne pomaže. Panika spriječava razmišljanje i djelovanje: oboje mora biti na raspolaganju u kritičnim situacijama.

Diši duboko i sporo. Ovaj savjet je već užasno otrcan „treš“, ali.. pomaže !

Malo straha je u redu! Pokušaj sa malo straha dalje penjati, ali otresi paniku.

Bez panike od panike!

Koncentriraj se

Prije penjanja prođi međusobnu provjeru partnera, uvjeri se u svoju sigurnost. Pri penjanju time sam sebe možeš smiriti – sve je u redu.

Kada se počneš privikavat na Ppniku, počni penjati teže smjerove. Često imamo vremena za strah i paniku tek kada nismo dovoljno na granici svojih mogućnosti. Osim toga u težim smjerovima možemo najčešće pronaći bolja i gušća osiguranja.

Clip – Drop metoda

Strah od padanja se može liječiti samo sa: padanjem!

Iako ne sa spektakularnim gigantskim padovima, nego sa malim i kontroliranim.

Naprimjer sa Clip – Drop metodom.

Urođen nam je strah od nepoznatog, izbjegavamo nepoznato, te pojačavamo strah od nepoznatog, padamo u principu vrlo malo ili izbjegavamo padanje – ovisno već o tome koliko smo dobri u izbjegavanju predmeta našeg straha. Dakle kako možemo zauzdati strah ako svaku konfrontaciju sa strahom izbjegavamo ?

Klasnični padački trening zvuči kao još veći horror od „normalnog“ padanja: sa toliko i toliko „šlinge“ ili bez tri ukapčanja bi se trebali pustiti?

Odvratno, nenormalno, ludo i nepotrebno.

Ovaj način padačkog treninga je u početku moguće neprimjenjiv, kako bi se strah od padanja uistinu uklonio.

Najvažniji aspekt padačkog treninga je da padanje i nekontrolirano puštanje grifova postane normalno. Ako svakih nekoliko dana nešto doživimo, i tih svakih nekoliko dana se ništa ne dogodi, u tom slučaju strah nestaje. Dobijamo rutinu, te nakon prakse i vježbanje čak dragocjen osjećaj za stvaran strah i onaj umišljeni.

Clip – Drop metoda je jedna od više mogućnosti dobiti rutinu u padanju bez da se izlažemo prevelikim naporima ili neuobičajenim situacijama.

Clip – Drop metoda: ovako funkcionira:

• Izaberi smjer u kojem se dobro osjećaš te koji je vertikalan ili lagano previsan.

• Penji do trećeg spita

• Nakon ukapčanja (clip) četvrtog spita svaki puta se pustiš (drop). U početku se možeš sa partnerom dogovarati: sada ? – ok ! Kasnije puštanje bi trebalo funkcionirati automatsko i bez puno najave.

• Nastavi na ovaj način kod svakog idućeg ukapčanja. Ukopčaj osiguranje u visini ramena, pustiti se.

• Padovi u ovom slučaju su vrlo mali. Ako ti postane dosadno produži pad tako da se pustiš sa visine prsa,a kasnije struka. Ako ti i to postane dosadno, vjerojatno si već pobjedio dobar dio straha.

Cilje je što je više moguće puta pasti u pojas, tako da taj postupak postane normalan, te eventualno i zabavan. Sav strah neće odmah nestati, ali će iskustvo padanja i kontrolirane panike te strah od penjanja kao prvi, smanjiti te dovesti do normalizacije.

Oprez !

Ove vježbe se smiju izvoditi samo u vrlo dobro osiguranoj destinaciji / prostoru – idealno u penjačkoj dvorani. Ova vježba se nesmije pokušavati na nepoznatom terenu ili pri samoosiguravanju.

Daljnje mogućnosti za riješavanje straha

Postoje puno savjeta i metoda. Na kraju sam moraš odlučiti koji način je najbolji za tebe.

Ovdje možemo spomenuti:

da mentalni trening nečem služi shvatili su čak i nogometaši.

Dali Vam više odgovora da u sebi i sami za sebe radite na sebi ili pod stručnim nadzorom pobjeđujete svoj strah, je osobni izbor i ovisi o tipu osobe. Radom na sebi se sigurno može puno toga postići, pobijeđivanje ljenivca u sebi, održavanje koncentracije, puno disanja i samomotivacije su neki od beneficija..

U nadopuni možete pokušati sa literaturom – na primjer „Vertical Secrets“ od Petera Kellera ili pohađanjem specijaliziranih tečajeva kao na primjer hvarsku školu penjanja i padanja pod vodstvom iskusnih i strpljivih instruktora.

Face your fears

http://www.hvarclimbing.com/

Sport u glavu

Kao iskusan dugogodišnji penjač Alan Križanić je imao odlične uvide u svijet strahova i savladavanja istih. U međuvremenu Alan je postao vrhunski trener te specijalist za penjačku psihologiju.

Info za penjačke treninge i prijave na tečajeve raspitajte se na pultu bilo koje od penjačkih dvorana Fothija Zagreb.