Zeleniški AOŽ maraton

Rene Lisac opisuje interesantan vikend iznad Ljubelja :

Da će na tome završiti – apsolutno nitko nije očekivao. Sjedeći u 5:30 ujutro pod ulazom grape med Travnikom i Šitami, i pola sata slušajući lavine kako padaju s nasuprotne južno orijentirane strane, Milas i ja samo smo šutjeli i gledali niz mjesečinom obasjanu dolinu Tamar. Milas: “Kad bi na ljestvici od 1 penjemo do 10 bailout… ja sam na 10.” Rene: “ja sam na 8.” Točno u 6h roknula je lavina i s naše, sjeverne okrenute strane Šita, digli smo se, nazvali Begića i ekipu koja se spremala u Uroševu: “Skupite nas u Planici, idemo na Begunjščicu!”

Svih 6 (Kele, Toni, Sanda, Lux, Milas i ja) nas se utrpa u Keletov supermobil do druge sempertine prema Vršiću gdje smo ostavili Octaviu (Matevž iz Martuljka je večer prije od tamo bio prebacio Milasa i mene do Planice), rošade obavljene i već oko 8:30 smo na Ljubelju. Da nebi bili usamljeni izniodkud izlijeću Kaštela, Željka, Danko, Abičić, Kasum i Danko i napadamo prema smjerovima. Dan jednostavno je morao krenutio nizbrdo: nakon odustajanja od Travnik-Šite, odustajemo i od Kozorogove i Kamnoloma, gledajući kako se živa približava 10C i navezu kako leti iz stijene ravno na snježišće. Nema druge nego Lenuhova i silazak po Zahodnoj/sestopnoj, ja skijam. Sad se več čopor rasipao, Mials i Toni bježe za ZG, Kaštela, Damir i Željka na vrh Begunjščice, a Toni Sanda Lux Kele i ja idemo još odraditi Yilonku. Na pola grape otkrivamo da su ovdje znatno hladniji uvjeti nego u B. Vrtači i nemilice se zapucavamo u komad vertikalnog leda/škripavca. Kratki cug i nalazimo se u nekakvoj kotanji zarobljeni vertikalama. Još jedan tricky vertikalni komad leda i na oštrom grebenu smo. Dijeli nas još strma 70st flanjka do izlaska na greben. Ravno u zalaz sunca oduševljeni izlazimo van – ipak smo nešto popeli i to još si složili pravu malu avanturu! JE li prvenstveno ili ne tko će ga znati, nama je svakako bilo. Na vrh Begunjščice i brzo dole nazad po yilonki. U trenutku je zahladilo i stegnulo sav razmočeni snijeg, nočno skijanje niz smrznutu yilonku opet avantura za sebe.

U domu nas čeka preostala vesela ekipa i uživaju gledajući kako smo slomljeni, oduševljeni i gladni…  pa nas hrane. Slovenci najavljuju dodatno zatopljenje ali im ne vjerujemo i odlučujemo ostati još i nedjelju, što znači da sam kao jedini iz našeg auta sa skijama osuđen spustiti se do njega po još jedan ruzak s dodatnim điđama koji smo ostavili dole. 6min skijanja dole 66min nazad gore po mjesečini, nakon svega taj dan zaista točka na i. Padamo u nesvjest na neke improvizirane luftmadrace postavljene u hodnik prepunog doma, a cijelu noć se psihodelično pali i gasi lampa na senzor čim bilo tko mrdne. Prekrio sam s čarapama senzor što je djelomično pomoglo.

Nedjelja dizanje u 6, već u 8 smo Kele, Sanda, Lux, Kasum i ja pod Zeleniškom smjeri za koju smo čuli da je sigurna, ali i Rožićeva smjer je dobila ekstra reklamu. Plan je bio popest prvo Zelenišku, spustiti se desno po grapi sa SZ grebena i ravno ući u Rožićevu, te njom do vrha. Tako i bi, izvrsni uvjeti, u svakoj grapi po jedan strmi skok nafilan škripavcem, ostalo hodanje i u 13h zadovoljno chillamo na osunčanom Velikom Vrhu Begunjščice. Danko je u međuvremenu odsolirao Rožića, dok su ostali turirali pod Vrtačom. Slijedio je još spust do doma Centralnom grapom, prepakiravanje, šus do auta, pizza kod jedne jedine od 3 crkve u Tržiću i ZG. Za pozdrav nam je tokom silaska do auta sletila lavina s B.Vrtače preko smjerova AGT i Kozorogove…

Unatoč svim kritičnim uvjetima vikend je više nego uspio: s moje strane 8 upisa u penjački karton i cca 3500 visinskih metara uspona i toliko ski spusta u manje od 48 sati su brojke koje su me iznenadile, znatno više nego posljedična disfunkcionalnost u ponedjeljak. Da ne kažem cijela ekipa koja je penjala svjetski, posebno mlade zvijeri s prošle škole koje već penju kao male zimske mašine. I standardno dobro raspoložena stara ekipa, urlali smo od smijeha, radili spačke, i sjajili ko žarulje od zadovoljstva nakon uspona…

Više slika : ovdje