Željezničarci u Paklenici

Polako se otvara sezona Paklenice. Što su tamo radili Željezničarci pročitajmo u njihovom izvještaju:

U petak,nakon svih inih peripetija oko toga tko ć‡e i s kim ić‡i,oko pola 8 navečer iz Zegeja u čurč‘ici kreć‡emo Josip,Zvone,Lahorka i malo ja put Paklenice. Stižemo tamo oko 11 navečer, parkamo na plaži,razvlačimo šatore,te uz pivicu dogovaramo kuda ćemo sutra. Dečki su se pripremili za Mosoraša,pa smo se nas dvije odlučile prikrpati njima, proučavanje skice je donio knedlu u grlo,ali nas nije obeshrabrio. Tješili smo se kak su ocjene vjerovatno i malo blaže od toga kako piše.. Je,moš mislit..

Buđ‘enje u 6,pakiranje,pravac kanjon,doručak i oko 8 kreć‡emo prema Anić‡a kuku. Smjer našli od prve,raspremili se i u 10 Josip je krenuo u prvi cug.Napredovali smo relativno brzo kroz cugove,uz dosta smijeha i chilanja na štandovima,mada smo svakim cugom bili sve sigurniji u to da su ocjene žestoke i svi smo se polako počeli pribojavati što nam nosi onaj predzadnji 5c cug. Pao je dogovor da Josip ide prvi,da proba iščupati taj cug do kraja na svoju snagu,da nam ostavi komplete i dodatna osiguranja,kao psihološki back up,te da,ako skužimo da ne ide,bježimo van iz smjera. Još se živo sjeć‡am tišine na štandu dok smo čekali da Josip prođ‘e taj cug,svi troje smo ustvari u mislima bili s njim..I konačno,slavna rečenica “Zvonko,puštaj osiguranje!” Svi smo odahnuli,misleć‡i,dalje ć‡emo lako, Zvonko je otišao,a ja sam se spremala suočiti sa tom živinom. I nikakve psihološke mantre i uvjeravanja,nisu me mogla pripremiti na taj horor,koji je prigodno skriven, čekao iza previsne stijene. Cug,zapravo kreć‡e relativno položeno i glatko,do poslije skretanja za tu stijenu,kad ispred sebe ugledala valjda desetak spitova,poredanih u nevidljivu ravnu crtu. I tu kreće borba,napreduješ isključivo na ruke i snagu,dok ti noge,gotovo bezuvjetno,u položaju špage,služe za nekakvu ravnotežu,trenja malo ili gotovo ništa.I tako cijelih 54 m.Uz puno matematike i gledanja,nalaziš oprimke u zajedi, dok desnom rukom ustvari gladiš stijenu..Sva sreća,pa je dogovor bio da dečki ostave komplete, što je meni uvelike olakšalo cijelu priču,mogla sam smisliti svakakve nove oblike tehniciranja:-)) Konačno, zadnji grif zabacivanja ruke prema ljuski sa fantastičnim tramvajcem,u kojem me uhvatio grč u šaci (nikad prije nisam osjetila takvu strahotu) i vani. Lahorka je rekordno brzo i sa genijalnim osmijehom na licu stigla do nas,pa smo malo guštali gledajuć‡i Ȍehe kako gotovo trčeć‡i rješavaju Brid klina,te odradili i taj zadnji,po meni,najljepši penjački cug cijelog smjera. Sve u svemu,smjer koji ima sve što možeš poželiti, težak,ali prepun raznih grifova,koji samo čekaju da ih nađ‘eš, dugačak, ali raznolik, ubija pogledom i bome,ubija snagu. U njega ne ić‡i fizički nespreman, jer osim štandova,ne nudi ni trenutak predaha.

Na vrhu naslikavanje, pravac dolje, Dinko, piva. Kod Dinka je bilo, valjda petnaestak Željezničaraca, tako da je druženje potrajalo dok nas Dinko nije potjerao van.

Drugo jutro, kasnije buđ‘enje, nekakvo oblačnjikavo vrijeme, pa se odlučujemo za Nosoroga. Lahorka i Zvonac ga još nisu penjali, odmah je na parkingu, pa ć‡emo brzo doma. Nismo ponijeli skice, pa smo malo lunjali i penjali neku Spit Bul-Nosorog kombinaciju, u kojoj sam se ja cijelo vrijeme čudila kak mi ništa nije poznato (možda zato što nisam penjala S.Bula..), prošli scari ploču, uglavili čok na šaraf od spita, ostavile dečkima komplete, da lakše prođ‘u detalj, hihihih, te začas bili na vrhu.

Spuštanje dolje, kuhanje ručka i pravac Zegej.

Prekrasan vikend, prekrasni ljudi, prekrasno penjanje, baterije na maksimumu…ponovilo se!!!